Siniša Majkus je likovni umjetnik kojem priroda i otvoreni prostori definiraju ideje. Izvor iz kojeg se njegove ideje prevode s jezika stvarnosti na jezik umjetnosti, svijet je otvorenog horizonta koji se sažima, materijalizira i pohranjuje u prostornim crtežima od čelične žice. Kroz trodimenzionalne mreže Siniše Majkusa probija se svjetlo stvarajući titravu auru oko tijela arhitektoničnog prostornog crteža. Masa se tako definira, ali nikada ne zatvara u monolitnu strukturu. Drugim riječima, životu forme je omogućen stalni kontakt s izvorom iz kojeg dolazi, s vanjskim, širokim prostorom prirodnog, ovaj put i povijesnog horizonta.
Mreže Siniše Majkusa rastu kao vitalne strukture valovitog gibanja žičanih linija s ciljem da se prostor i masa susretnu ne potirući se međusobno. Mreža se razvija i pokreće u svim smjerovima savijajući se na mnogo načina. Kroz Majkusove dosadašnje cikluse, ona je bila apstraktna i vrlo, vrlo transparentna, često puta živo obojena i u pravilu je tematizirala prostor slobode i slobodnog kretanja kroz prostor. Prije bismo mogli reći da je gradila apstraktne prostorne fragmente, nego li da je međila prostor. Ono što je u takvom radu bilo, i u sadašnjem jest očaravajuće, pobjeda je porozne, lake forme nad tvrdim materijalom, pobjeda umjetnikova rukopisa nad teškim karakterom čelične žice. Jedina razlika koju danas uočavamo u odnosu na prethodne cikluse zgušnjavanje je oprostorenog crteža da bi masa postala kompaktnija, a forma zatvorenija. Takvoj promjeni je podloga motiv, konkretan i sasvim određen u arhitektonskoj definiciji i suštinskoj funkciji frankopanskih kaštela.
Ovdje nalazimo vertikalno izdužen četverokut bribirskog kaštela u mekoj, razvedenoj bazi zemlje; pravilni četverokut kojeg nadvisuje šatorasti (piramidalni) krov kaštela u Brodu na Kupi; vertikalno postavljena dva valjka što su amblematski prikaz branič kula na krajevima zidine s kaštela u Driveniku; tu je i samo jedan čisti izdanak valjka-kule s Trsatske gradine, simbol kaštela, ali i strateške izbočine koja se nalazi na 138 metara visokome brijegu; dva valjka duž baze polegnutog četverokuta koji se nepravilno sužava nasuprot kulama asocira sklop utvrda i bedema građenih na starim temeljima Grobnika; Krčki kaštel predstavljen je ovalnom kulom vezanom na sjevernu stranu zidine, različit od ostalih po pojačanim masama baze valjka (kule) i horizontalno postavljenog pravokutnika (zidine); te na kraju, dvorac Nova Kraljevica, jedini ljetnikovac među kaštelima, odnosno, rezidencijalna palača velikaških obitelji kako je i naznačen, s potpuno otvorenim zidom (jednom stranicom četverokuta) u pravilnom ritmu četiri valjka (kule) na kutovima zdanja.
Ovdje se prostorni crtež potpuno podredio povijesnoj ulozi motiva. Više ne govorimo o širokokutnom prodoru svjetlosti već o uskim pukotinama svjetlosti. Vanjski obod mase sada se definira korištenjem osnovnih geometrijskih tijela da bi se istaknuo karakterističan detalj arhitektonskog zdanja što ga je daleka povijest ostavila kao trag na licu urbane poetike nekadašnjeg frankopanskog posjeda krčkih knezova na sjevernom Jadranu i duž staroga puta Gorskog kotara. Taj kraj sa svojim oštrim klimama u unutrašnjosti i visokim stijenama u Primorju, s oštrinom svojih vjetrova, s turbulentnom poviješću… nosi u sebi amblematsku oznaku obrane, a ona se poklapa s temeljnom funkcijom kaštela. Majkus taj poetički ključ „obrane“ prenosi u sadašnjost, povezujući tamu zgusnutih mreža s potrebom davnih žitelja da se u tim zdanjima štite, štiteći time ujedno i živu metaforu svoje duge vladavine.
