Od Dujma do Frana Krsta, od Krka do Bečkoga Novoga Mjesta, od 1118. do 1671. godine... Više od pet i pol stoljeća hrvatska povijest nezamisliva je bez Frankopana. Nema te važne društvene i političke dužnosti i uloge koju nisu obnašali; bili su kneževi, banovi, potkraljevi i ratnici, podupiratelji umjetnosti i pjesnici, a na kraju i politički prevratnici u potrazi za boljim svijetom. Iza njih su ostajali zakonici, statuti i druge važne uljudbene isprave, zabilježene na hrvatskome jeziku glagoljičkim pismom. U njihovoj lozi bilježi se niz od 114 Frankopana u 17 naraštaja. Ovdje je samo djelić njihove priče, za nastavak krenite Putovima Frankopana i posjetite nas u dvorcu Nova Kraljevica.
Od njega je počelo sve. On zna tajnu kako je poglavar iz kaštela Gradeca - Rovoznika kraj Vrbnika postao začetnikom jedne od najstarijih i najmoćnijih hrvatskih plemenitaških obitelji. U svome ne odveć dugome životu iskazao je odlike vještoga vojnika, upravitelja, ali i političara koji je znao koristiti povoljne okolnosti. Kako Mlečani u to doba bijahu zavladali Krkom, bilo im je u interesu da na mjesto kneza, ma koliko to paradoksalno zvučalo, postave – domaćega čovjeka. Razlog tomu bila je želja Venecije da Krk kao postaju na početku plovnoga puta sa Zapada prema Istoku učini što pogodnijom i mirnijom za prikupljanje poreza i gospodarsko iskorištavanje. Dujam je gradio izvrsne odnose i s drugom polugom moći – Crkvom. Duhovnu disciplinu i interese jačao je darujući benediktincima posjede, ali istodobno čuvajući autohtonu hrvatsku glagoljašku tradiciju. Dujma su naslijedila dvojica sinova iz prvoga braka Vid I. i Bartol I. Sin iz drugoga braka Bartol II. otišao je s otoka na kopno i tamo se stavio u službu hrvatsko-ugarskoga kralja Bele III. (1172.–1196). Zbog zasluga, Bela III. dao mu je pred sam kraj 12. stoljeća županiju Modruš na upravu.
1118
Između tvrđavskih službenika i novih gospodara − krčkih, modruških i vinodolskih knezova − dolazilo je do sukoba i razmirica. Kako bi se u pismenome obliku utvrdila prava i dužnosti sukobljenih strana, sastalo se 6. siječnja 1288. povjerenstvo od 42 člana. Bijahu to predstavnici devet vinodolskih općina – Novoga Grada (danas Novi Vinodolski), Ledenica, Bribira, Grižana, Drivenika, Hreljina, Bakra, Trsata i Grobnika. Tako je nastao Vinodolski zakonik. Pisan u doba vladavine hrvatsko-ugarskoga kralja Andrije II. (1205.−1235.), Vinodolski zakonik sačuvan je u prijepisu iz 16. stoljeća, a napisan je glagoljicom. Činjenica da je taj originalni i opširni dokument iz 13. stoljeća sastavljen na narodnome jeziku svrstava ga u važne hrvatske kulturne spomenike. Prvo izdanje Vinodolskoga zakonika objavio je Antun Mažuranić 1843. godine. U pravnome smislu Vinodolski zakonik nije bio samo odraz starih običajnih prava, već je prilagođen potrebama tadašnjega društvenoga poretka. U njemu je opširno razrađeno krivično pravo sa sustavom kazni, davanja, izgledom suda te međusobnih prava i obveza seljaka i knezova. U pojedinim su člancima donesene i zakonske odredbe o pravima ženâ, o njihovoj osobnoj i moralnoj zaštiti.
1288
Teško da ima boljega primjera bračne prakse toga doba od priče o udaji Elizabete, kćeri Katarine Carrara i Stjepana I. Frankopana. Bila je zaručena kao dvogodišnjakinja za grofa Fridrika II. Celjskoga koji je u doba zaruka imao 24 godine! Odabir člana obitelji Celjskih za supruga svomu djetetu bio je pravi političko-poslovni poduhvat, moglo bi se reći investicija. Grofovi Celjski pripadali su među najutjecajnije velikaše ugarske i hrvatske krune, ali i susjedne Štajerske u Njemačkome Carstvu. Elizabetin stric Nikola IV. Frankopan obećao je grofovima Celjskim u ime miraza Trsat, Bakar, Bribir i polovicu otoka Krka. Ne zna se kada je i gdje obavljena ženidba, ali se zna da su prizori iz Elizabetina bračnoga života bili nesretni. Njezina je supruga papa Pio II. opisao, najvjerojatnije iz političkih razloga, kao surova, nemilosrdna čovjeka dodajući da je "bezvjerac, podmukao, materijalist, usto mrk i zatvoren". Elizabeta je 1405. godine s 19 godina rodila u Krškom sina Ulrika II., a od 1414. do 1422. živjela je rastavljeno od muža. Pokušaj pomirbe u Krapini za Elizabetu je bio koban. Idućega jutra nađena je mrtva probodena u prsa lovačkim nožem. Fridrik je pobjegao u Budim. Mogući uzrok umorstva vezuje se uz lijepu djevojku Veroniku Desinićku, plemenita roda ali iz siromašne kočevske obitelji. Fridrih se njome oženio 1425. godine. Nakon Elizabetina umorstva Frankopani su uz teškoće oduzeli Celjskima sve posjede koje su im založili kao miraz.
1386
Frankopani su tijekom povijesti koristili dva grba. Do 1430. godine koristili su stari sa šesterokrakom zvijezdom na crvenom polju, a od te godine preuzeli su grb rimske patricijske obitelji de Frangepanibus s dva lava koji lome kruh. Najstariji grbovi knezova Krčkih zabilježeni su u kamenome obliku i nisu datirani. Prvo svjedočanstvo zabilježio je u svome putopisu anonimni španjolski fratar koji se 1330. godine zatekao u Senju, tada pod upravom krčkih plemića. U opisu zastave grada on navodi dva polja, u gornjem crvenom nalazi se zlatna šesterokraka zvijezda, a dolje srebrno polje koje je prazno. Ista kombinacija boja i znamen zvijezde nalazi se i u spoju rebara samostanske crkve u Košljunu, koju su Frankopani od pape dobili za franjevce. Promjena nastupa kad Nikola IV. 1430. godine za posjeta papi u Rimu dobije dopuštenje da koristi grb obitelji de Frangepanibus. Navodni rimski rođaci kao znak su koristili dva lava koji dijele kruh, što se u heraldici naziva i "govorećim grbom", jer znakovi objašnjavaju značenje imena roda: djelitelji kruha. Novi grb nije odjednom istisnuo staru šesterokraku zvijezdu, prodirao je postupno, često se pojavljujući u kombinaciji sa starim. Već na grbovima Nikolinih sinova u desnome je kutu stari grb, a u lijevome frankopanski: u plavome polju dva uspravna lava dijele tri zlatna kruha. S vremenom se stari grb sve više zapostavlja, a novi frankopanski grb traje do ugasnuća obitelji 1671. godine.
1430
Kći Jelene nepoznata roda i Sigismunda Frankopana, gospodara Otočca, bila je udana za Vuka Brankovića, titularnoga srpskoga despota. Za razliku od Elizabete, Barbara je imala sreće u ljubavi iako su Vuka zbog smionosti u borbi s Turcima zvali "Zmaj Ognjeni". Barbara s Vukom nije imala djece, ali on se o njoj osobito brinuo i iskazivao joj "veliku nježnost i ljubav". Za slučaj da ga ona nadživi, želio ju je materijalno osigurati. Stoga joj je, uz prethodno kraljevo dopuštenje, darovao utvrdu Bijelu Stijenu na obroncima gore Psunj s područjem gdje je bilo više od stotinu sela. "Despotica Barbara", kako su je zvali za života njezina muža, nadživjela je svoga supruga. Nakon njegove smrti ona je nastavila živjeti na dvoru u Bijeloj Stijeni koji je navodno bio raskošno uređen. Kasnije se udala za jajačkoga bana Franju Berislavića Grabarskoga. O njihovu desetogodišnjem braku postoji malo podataka, tek da je Barbara Frankopan u braku s Berislavićem rodila sina Ivana. Barbarini brakovi jasno govore o ženidbenim strategijama i životnim interesima onovremenih Frankopana kao jednih od najistaknutijih hrvatskih i slavonskih velikaša. Bračno su se povezivali, nimalo slučajno, s vodećim nosiocima protuosmanlijskoga otpora na južnim granicama ugarsko-hrvatskoga kraljevstva.
1482
Većina mu je posjeda bila u neposrednome susjedstvu s Bosanskim sandžakom i izložena stalnoj osmanskoj opasnosti. Sav prihod s posjedâ trošio je na utvrđivanje svojih gradova i straže. Zajedno s Jankom Draškovićem bio je hrvatski ban. Zadnji je od slunjske loze Frankopana. Sin Jurja II. Slunjskoga i Ane Blagajski cijeli je svoj ne odveć dugi život proveo u bitkama s Osmanlijama. Zahvaljujući samo njegovoj hrabrosti i vojničkoj vještini osmanlijski osvajači za njegova života nisu ostvarili veći uspjeh. Taj veliki ratnik koji je svoj život gotovo svakodnevno izlagao opasnosti umro je, zbog neznatna ali nestručna "liječničkoga" zahvata, u Varaždinu. Smrt ga je zadesila na putu u Moravsku na svadbu sa zaručnicom Julijom, kćeri Ladislava Kereczenyia, nekadašnjega sigetskoga kapetana i jednoga od najbogatijih feudalaca u Ugarskoj i Hrvatskoj. Smrt bana kojega su zvali "mačem i štitom ostatka Ilirije" odjeknula je u cijeloj državi. Pokopan je u zagrebačkoj stolnici, gdje mu je sestra Ana postavila ploču na kojoj stoji da je Franjo I. knez Senja, Krka i Modruša. Njegova dobra i dragocjenosti preuzela je kraljevska blagajna. Odmah nakon Franjine smrti osmanlijski namjesnik Ferhat-paša svoje je napade usmjerio na njegove posjede.
1536
Otac joj je bio Vuk II. Krsto Frankopan (1589.-1652.), zapovjednik Karlovačkoga generalata. Ona je njemu bila kći iz drugoga braka. Udala se sa šesnaest godina za Petra Zrinskoga (1621.−1671.), kojem je bila suradnica u gospodarskim i u političkim poslovima, osobito u vrijeme urote. Ana Katarina sredinom rujna 1664. sudjelovala je u tajnoj diplomatskoj misiji: Petar ju je poslao u Veneciju da započne pregovore s francuskim poslanikom, kako bi se obitelj Zrinski stavila pod pokroviteljstvo najmoćnijega europskoga vladara Luja XIV. Pregovori nisu doveli do uspjeha, što Anu Katarinu nije pokolebalo – ostala je uz supruga sve do kraja, otrpjevši sve posljedice političkoga kraha. Već dan nakon muževljeva i bratova odlaska u Beč (1670.), vojska je opljačkala Čakovec. U toj neimaštini oboljela je od kostobolje. Nakon izvršenja smrtne presude supruga i brata premještena je u samostan sestara dominikanki u Grazu. Ovdje je pomračena uma umrla te je pokopana u kripti samostanske crkve. Katarina se za života iskušala na književnome polju, i to u specifičnoj vrsti pisanja duhovnoga teksta za putni brevijar ili kako se to tada zvalo – tovaruš. Godine 1661. tiskan je u Veneciji njezin "Putni tovaruš" džepnoga formata. U pregovoru Ana Katarina, osim duhovnih razloga, objašnjava i dodatni razlog za pisanje i tisak te knjige — jer "... se skoro zmeda vsega Svita jezikov najmanje Hervackoga ovo doba štampanih knjig nahodi..."
1625
Fran Krsto u narodu je ostao prije svega zapamćen kao sudionik Urote zrinsko-frankopanske zbog koje je u svojoj 28. godini života kažnjen smrtnom kaznom i pogubljen 1671. u Bečkome Novom Mjestu. Sin Vuka II. Krste i Uršule Inhofer, Fran Krsto je kao ogulinski kapetan želio dobiti i senjsku kapetaniju, što je spriječila austrijska vojna administracija. Potaknut time i inače nezadovoljan politikom bečkoga dvora, napose nakon Vašvarskoga mira, odlučio se 1669. priključiti protuaustrijskoj uroti hrvatskoga i ugarskoga plemstva na čelu koje je stajao Petar Zrinski. Ne čekajući obećanu osmanlijsku pomoć i podcijenivši krajiške snage, dignuli su ustanak sa samo 300 konjanika. Shvativši ubrzo da je sâm i da su ih Turci izdali, Fran Krsto sklonio se u Čakovec odakle se sa Zrinskim uputio u Beč kako bi od cara izmolili oprost. U Beču su obojica uhićeni, odvojeno zatočeni i stavljeni pod istragu. Obojica su preseljeni u zatvor u Bečkome Novom Mjestu i optuženi za veleizdaju. U travnju 1671. nad njima je izvršena smrtna kazna odrubljivanjem glave, a sva su im imanja zaplijenjena. Njegova se žena Julija Ana u travnju 1670. sklonila u Italiju, gdje je kao redovnica umrla u rimskome samostanu Svete Terezije.
1643
Otpor Beču odvijao se kroz dvije urote. U prvoj je uroti nezadovoljnike predvodio ban Nikola Zrinski u Hrvatskoj, a palatin Ferenc Wesselényi u Mađarskoj. Drugu, Urotu zrinsko-frankopansku, predvodili su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Ova potonja, iako jako mistificirana i mitologizirana u hrvatskoj tradiciji, bila je unaprijed osuđena na propast i potpuno nerealna, naročito kada su se urotnici okrenuli Osmanlijama. U prvoj su uroti urotnici morali tražiti pomoć izvan zemlje: u Francuskoj, Poljskoj, pa čak i u Osmanskome carstvu. Ali unatoč obećanjima, tradicionalni austrijski protivnici nisu im pomogli. Urota je završila sumnjivom smrću Nikole Zrinskoga u lovu na veprove. Mistificirana je u teoriji zavjere u kojoj se za Nikolinu smrt optužuje bečki dvor. Drugu urotu predvodio je Nikolin brat Petar Zrinski koji je zajedno sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom nastavio borbu i veze s glavnim mađarskim vođama. Uskoro se raspao hrvatsko-ugarski savez, a pregovori o podršci utotnicima su s Francuske prebačeni na Osmansko carstvo. Nevješto pripremana zavjera bila je otkrivena upravo u vrijeme kad je Fran Krsto Frankopan počeo spremati oružani ustanak, ne znajući da ga Osmanlije neće podržati. Osuđeni su zbog uvrede kralja i izdaje zemlje na smrt odsijecanjem desne ruke i glave. Pogubljeni su 30. travnja 1671. godine. Kao posebna milost oproštena im je kazna odsijecanja ruku. Prije smaknuća dvojice velikaša, kao i njihove obitelji, lišeni su plemstva, a sva njihova imanja zaplijenila je država. Pogubljenje je izazvalo zgražanje u Hrvatskoj, Ugarskoj i Europi. Banska stolica ostala je upražnjena sve do 1680. godine kada je na nju postavljen Nikola Erdödy, hrvatski velikaš mađarskoga podrijetla, eksponent dvora i dugogodišnji neprijatelj Zrinskih. Otpora dvorskom apsolutizmu te centralizaciji uprave u Hrvatskoj više nije bilo. Na grobu Frana Krsta Frankopana i Petra Zrinskoga u Zagrebačkoj katedrali kao epitaf stoji stih Frana Krste Frankopana "Navik on živi ki zgine pošteno."
1671
Fascinacija Frankopanima bila je velika, a jedan od onih kojega je duhovno sljedništvo s hrvatskim velikašima posebno odredilo bio je Laval Nugent (1777.−1862.) grof, feldmaršal, vitez reda Zlatnoga runa, komandant reda Marije Terezije i rimski princ. Priča je tim fascinantnija jer Nugent nije bio iz hrvatskih krajeva. Rodio se u Ballynacoru u Irskoj. Kao pripadnik austrijske vojske za Napoleonovskih ratova dolazi 1813. u Rijeku. U Napulju se Laval oženio s Giovannom Riario-Sforza i taj ulazak u drevnu obitelj Sforza, koja je bila u dalekim rodbinskim vezama s Frankopanima, obilježio je višestruko Nugentovu strast za arheologijom, poviješću i umjetnošću. Veza s Frankopanima, možda tek kao dio obiteljske legende, bila je presudna kada je kupovao stari frankopanski grad Bosiljevo i frankopanski kaštel na Trsatu, brdu iznad Rijeke. Tu je dao sagraditi kapelu i grobnicu za članove svoje obitelji, kao i ambiciozni muzej bogate zbirke koji danas čini funduse velikih hrvatskih muzeja u Zagrebu i Rijeci.
1777
